четвртак, 23. мај 2013.

Milovan Brkić: UMRLA JE KRMAČA

© by Blanca Juan Palau
UMRLA JE KRMAČA
30.6.2005.

Juče sam telefonom razgovarao sa majkom, koja živi u jednom podrinjskom selu. Telefonske veze su bile nekoliko dana u prekidu i ona mi je plačnim glasom i pored napora da sakrije svoju tugu, saopštila da nas je zadesila velika nesreća. Crkla je, iznenada, krmača praščara. To je za moju majku težak gubitak, iako u oboru ima još dve svinje po 90 kila. Moj trogodišnji bratanac, koji sa svojom starijom sestrom provodi ferije kod bake, priča mi kako je baka kukala na sav glas dok su komšije sahranjivale krmaču, u raku dublju od onih u koje ukopavaju posmrtne ostatke ljudi.
 
Hteo sam da utešim majku i ponudio sam da joj istog časa depešom pošaljem pare da može da kupi dve rasne krmače. Ona se, osetio sam, uvredila što nisam razumeo njenu muku. Njene staračke ruke su svakog jutra čistile obor, donosile vodu i hranu, da svinje ne budu gladne i žedne. Za njene godine to je veliki napor. Otišla je njena višemesečna muka i trud.
 
Pre mesec dana svratio sam kod sestre koja živi u okolini Šapca. Odjednom se namrači, gusti crni oblaci počeše da prete. Začuše se i plotuni protivgradne odbrane. Sestra, njeni ukućani i komšije, u grobnoj tišini izađoše na sokak. Svako od njih se pomoli Bogu da grad koji preti iz oblaka ne slisti letinu, njihove gradine, malinjake. Teškim i napornim radom oni prehranjuju svoje porodice, i kada to i ako u jednom trenutku nestane, oni se gube, ostaju bez nade.
 
Svako ko živi od svoga teškog i napornog rada s pažnjom se i ljubavlju odnosi prema svojim gradinama, procvalim voćkama, svinjama ili tovljenicima. Na ukopu uginulih krava, volova, koza i svinja u selu se skupi više ljudi nego kada se sahranjuju umrli srodnici. To je znak velikog saučešća za propali trud, utrošenu snagu i za muku.
 
Srpski tajkuni, koji su bogatstvo stekli pljačkajući znoj seljaka i radnika u svojim firmama i kompanijama, nemilice troše na automobile, kokain i bahanalije. Njima je žalije ako zagube pakovanje kokaina, nego da im pomre, recimo, polovina radnika najamnika. Direktor lozničke "Elektrodistribucije'' Miroslav Lukić isključio je mojoj komšinici, teško bolesnoj i sa dvoje maloletne dece, struju, jer nije platila. Poslao sam joj novac, ali direktor traži još, i ne da struju. Građani Srbije od dolaska Dosa na vlast, od svoje izvršne, sudske i komunalne vlasti imaju tretman gori nego životinje. Oni koji gaje svinje, obrađuju zemlju, sa većom pažnjom i poštovanjem odnose se prema svome stadu, nego što se naši političari, biznismeni i razni funkcioneri odnose prema građanima, dok vrše vlast, koja je, svuda u demokratskom svetu, samo servis za zaštitu interesa građana. Kod nas vlast služi da se izdrkava nad marljivim i vrednim seljacima, radnicima, činovnicima. Sada razumem tugu moje majke zbog gubitka krmače.

Нема коментара: