Ivo Andrić: Ex Ponto (fragment)

Izdanja "Književnog Juga", Zagreb 1918

Danas, kao i u svim danima teška zatočenja, meni je žao svih ljudi koji žive dane, onih koji čine zlo jednako kao i onih koji ga snose, žao mi je i sebe i snage koja čili, ali najviše i najteže mi je žao majke.

Žao mi je majke moje i njenih zaludnih bolova, muka i nadanja.

Misle li ljudi ikada kakva je noć majci koja zna da joj je jedini sin dopao gvožđa i tuđinove nemilosne ruke?

Bog će oprostiti svima; i ja lalo praštam, ali zašto ste ucvilili staricu? Već sam bol majka zazvat će na svijet strahovitu pokoru i stradanje; Bog ne može da ne vidi te suze i to drhtanje.

Tebe boli moja patnja i daljina, a mene Tvoja neizvjesnost, dok sjediš kraj male svjetiljke; veže nas krv i bol i svake ure udarac boli, dvostruko jer pada i po Tvom srcu.

U sobi gdje sam se - u koban čas! - rodio, Ti bdiješ i moliš i u pokornosti srca svoga pitaš "Isuse, zar su nam za suze dana djeca naša?"

Ti nemaš šta iznijeti do sirotinjsko srce i stare ruke s tragovima rada i bezglasne suze, ali Ti plači i moli, majko, jer ko da me izbavi, ako ne teška suza Tvoja na božjem dlanu?

A ja Te pozdravljam u muklim noćima uzdahom, a jutrom po suncu što zlati moje teške rešetke i u isti čas sja Tebi na bijeloj kaldrmi naše avlije!

Ivo Andrić

Miroslav B. Dušanić