Uzroci rata
Zašto je došlo do rata? On nije bio logički potreban, ali možda rat nikad ne možemo potpuno izbjeći. Desetak puta prije 1914. činilo se da će izbiti opći rat, ali to se nije dogodilo. Istina je da je potreba za zadovoljavanjem njemačkih "legitimnih potraživanja" za afričkim kolonijama bila sve neodložnija.
Također je istina da su unutarnji balkanski sukobi postajali sve žešći. A ima istine i u tvrdnji da je strpljivost svih sukobljenih strana bila sve tanja. Ali postojala su i dva druga uzroka koje treba spomenuti i pretresti.
Jedan je Freudovo objašnjenje. Ljudima treba rat, kao da je govorio, kako bi olakšali nepodnošljivi teret civilizacije. Alternativa ratu je neuroza, individualna i skupna, koja također može postati nepodnošljivo uništavalačka. Ljudi ne mogu vječno glumiti civiliziranost. Za duboke ubilačke nagone mora im se omogućiti odušak. Snovi nisu dovoljni. Potrebno je i djelovanje. Je li svako
djelovanje valjano, odnosno je li dobar nadomjestak ratu?
Jer rat ne samo što dopušta ubijanje na okrutan i nečovječan način, način na koji to oduvijek želi podsvijest, nego na izvanredno proturječan način iz ljudi izvlači najbolje u njima. Kad su u pitanju život i smrt, igra poprima značenje kakvo inače ne može imati. Rijetko se vojnik vrati iz borbe bez osjećaja da se na neki način pročistio, da je dosegao vrhunce djelovanja i osjećaja kakve nikada prije nije doživio. Jedna od tragedija Vijetnamskoga rata bila je mali broj vojnika koji su to osjetili. Umjesto toga osjećali su se okaljano, prevareno i ismijano.
U takvom je tumačenju rat neodoljivo, premda krajnje opasno iskušenje. Rat privlači muškarce, ali i žene, i privlačio ih je tijekom cijele ljudske povijesti. Možda kao iskušenje rat na posljetku gubi svoju privlačnost. Ako je tako, i ako je razlog tome tragična pogreška Vijetnamskoga rata (barem s američkog motrišta), tada je taj rat najbolji koji su Amerikanci ikad vodili.
Postoji još jedan mogući razlog početka rata 1914. Taj je razlog dosada.
Spomenuo sam da je jedno objašenjenje pada Zapadnoga Rimskog Carstva u 5. stoljeću po Kristu također bila dosada, duboka i neizlječiva čama koja je poput kiseline razjedala dušu. Carstvo je preživjelo pola tisućljeća, ali njegovi problemi nikad nisu riješeni. Nikad nije pronašlo djelotvoran, a kamoli dobar način izbora vladara pa su gotovo svi njegovi carevi bili čudovišta - glupi, neznalice i okrutni - uz nekoliko iznimaka tijekom zlatnoga doba Antonina. Bogati su postajali bogatiji, a siromašni siromašniji, ali bogati nisu bili sretniji od siromašnih. Zbog toga su barbari, kad su stigli, "zapravo bili svojevrsno rješenje", napisao je grčki pjesnik Konstantin Kavafis (1863.-1933.).
Također je istina da su unutarnji balkanski sukobi postajali sve žešći. A ima istine i u tvrdnji da je strpljivost svih sukobljenih strana bila sve tanja. Ali postojala su i dva druga uzroka koje treba spomenuti i pretresti.
Jedan je Freudovo objašnjenje. Ljudima treba rat, kao da je govorio, kako bi olakšali nepodnošljivi teret civilizacije. Alternativa ratu je neuroza, individualna i skupna, koja također može postati nepodnošljivo uništavalačka. Ljudi ne mogu vječno glumiti civiliziranost. Za duboke ubilačke nagone mora im se omogućiti odušak. Snovi nisu dovoljni. Potrebno je i djelovanje. Je li svako
djelovanje valjano, odnosno je li dobar nadomjestak ratu?
Jer rat ne samo što dopušta ubijanje na okrutan i nečovječan način, način na koji to oduvijek želi podsvijest, nego na izvanredno proturječan način iz ljudi izvlači najbolje u njima. Kad su u pitanju život i smrt, igra poprima značenje kakvo inače ne može imati. Rijetko se vojnik vrati iz borbe bez osjećaja da se na neki način pročistio, da je dosegao vrhunce djelovanja i osjećaja kakve nikada prije nije doživio. Jedna od tragedija Vijetnamskoga rata bila je mali broj vojnika koji su to osjetili. Umjesto toga osjećali su se okaljano, prevareno i ismijano.
U takvom je tumačenju rat neodoljivo, premda krajnje opasno iskušenje. Rat privlači muškarce, ali i žene, i privlačio ih je tijekom cijele ljudske povijesti. Možda kao iskušenje rat na posljetku gubi svoju privlačnost. Ako je tako, i ako je razlog tome tragična pogreška Vijetnamskoga rata (barem s američkog motrišta), tada je taj rat najbolji koji su Amerikanci ikad vodili.
Postoji još jedan mogući razlog početka rata 1914. Taj je razlog dosada.
Spomenuo sam da je jedno objašenjenje pada Zapadnoga Rimskog Carstva u 5. stoljeću po Kristu također bila dosada, duboka i neizlječiva čama koja je poput kiseline razjedala dušu. Carstvo je preživjelo pola tisućljeća, ali njegovi problemi nikad nisu riješeni. Nikad nije pronašlo djelotvoran, a kamoli dobar način izbora vladara pa su gotovo svi njegovi carevi bili čudovišta - glupi, neznalice i okrutni - uz nekoliko iznimaka tijekom zlatnoga doba Antonina. Bogati su postajali bogatiji, a siromašni siromašniji, ali bogati nisu bili sretniji od siromašnih. Zbog toga su barbari, kad su stigli, "zapravo bili svojevrsno rješenje", napisao je grčki pjesnik Konstantin Kavafis (1863.-1933.).
U pola stoljeća prije 1914. niz je briljantnih, rječitih i očajnih umjetnika pokušao europsku buržoaziju probuditi iz smrtonosne učmalosti. Buržoazija isprva nije vjerovala da je učmala jer je vrlo marljivo skupljala novac. Skupljanje novca nije junačko ljudsko djelo! uzvikivali su umjetnici. Skupljanje novca do smrti je dosadno!
Na neki je način takvo stanovište imalo smisla. Vladajuća buržoazija, najkulturnija klasa uz kapitaliste i poslovne ljude, ponašala se kao da joj je smrtno dosadno. Novac je bio dosadan, ali što je gore, i mir je bio dosadan. Na posljetku, dosadu više nije mogla izdržati pa je dopustila da počne rat.
Poput čarobnjakova učenika, nije očekivala da će rat biti tako strašan ni tako dugotrajan. Ratovi su, doduše, uvijek takvi, ali to kao da zaboravljamo. Na kraju su svi željeli da rat nikad nije ni počeo. Ali počeo je jer je to htjelo dovoljno ljudi. Tako je s većinom stvari koje se dogode ljudima, bez obzira jesu li dobre ili loše.
Na neki je način takvo stanovište imalo smisla. Vladajuća buržoazija, najkulturnija klasa uz kapitaliste i poslovne ljude, ponašala se kao da joj je smrtno dosadno. Novac je bio dosadan, ali što je gore, i mir je bio dosadan. Na posljetku, dosadu više nije mogla izdržati pa je dopustila da počne rat.
Poput čarobnjakova učenika, nije očekivala da će rat biti tako strašan ni tako dugotrajan. Ratovi su, doduše, uvijek takvi, ali to kao da zaboravljamo. Na kraju su svi željeli da rat nikad nije ni počeo. Ali počeo je jer je to htjelo dovoljno ljudi. Tako je s većinom stvari koje se dogode ljudima, bez obzira jesu li dobre ili loše.
 |
| ISBN: 953-196-624-9 |
Нема коментара:
Постави коментар